Domagojevi strijelci u Vukovaru 17.-18.studenog 2013. godine
Još prije godinu dana Domagojevi strijelci su na jednom druženju izrazili veliku želju otići u Vukovar i pokloniti se svim HEROJIMA. Pri tom ne misleći samo na one koje danas prekriva crna zemlja i nadgrobni spomenik, već svakom branitelju toga grada, svakoj napaćenoj ženi, svakom rođenom djetetu u razorenoj bolnici, svakoj baki i djedu koji su uplakani napuštali svoja ognjišta i gledali kako gore. Ukratko htjeli smo se pokloniti svakome tko je proživljavao strahote Vukovara. U zadnje vrijeme ostvarili smo jako dobru suradnju s Udrugom veterana 4. Gardijske brigade s čijim smo članovima krenuli za Vukovar 16.11.2013 u večernjim satima. Sam put je protekao u najboljem redu i već u jutarnjim satima bili smo u Vukovaru. Otišli smo do kamenog križa pored Dunava na kojem se ističe Hrvatski pleter i koji kao simbol patnje i žrtve podsjeća na te godine rata kada je taj grad i ti ljudi najviše patili i krvarili. Tu smo zapalili svijeće. Potom smo krenuli prema bolnici gdje smo upoznali vodiča i pripadnike Udruge veterana 3. Gardijske brigade “Kune” koji su se družili s nama cijeli dan. Nažalost zbog gužve nismo mogli ući u muzej u podrumu bolnice da se bar malo uspije predočiti u kakvim je uvjetima radila bolnica i što su sve doživljavali u tim ratnim danima. Kada nam je vodič ispričao samo nekoliko ratnih situacija kao kad je avionska bomba tzv. “krmača” probila nekoliko katova i pala na krevet srpskog vojnika koji se tu liječio i nije eksplodirala ili novorođenu dječicu bez inkubatora poslaganu na bolnički krevet pokrivenu dekicom ili tako detaljan vođen dnevnik o aktivnostima bolnice svakoga dana, znalo se je točno tko se operirao, tko je došao, tko je otišao, u svakom trenutku znao se točan broj pacijenata u bolnici. Kad čuješ sve to i pokušaš predočiti sebi tu situaciju shvatiš koliko je samo hrabrosti bilo u cijelom medicinskom osoblju, počevši od medinciskih sestara, preko doktora, kirurga pa do ravnateljice bolnice. Ma koliko se samo napora uložilo da bolnica do zadnjega dana funkcionira i obavlja svoju dužnost, koliko samo neprospavanih noći svih tih ljudi? Poslje toga krenuli smo putem prema Ovčari. Vodič nam je putem pričao i pokazivao mnoge ljepote te slavonske ravnice, pričao nam o dalekoj povijesti počevši od Vučedola pa sve do Domovinskog rata. Došavši na mjesto masovne grobnice gdje je pogubljeno 200 osoba (od 261 koji su odvedeni iz bolnice) slušali smo vodiča i njegovu priču o tom užasnom događaju. Zapalili smo svijeće i tiho se pomolili. I onda pokušaš na tren staviti sebe u sve to, pokušaš se zamisliti u traktorskoj prikolici koju vozi tvoj možda i poznanik iz obližnjeg srpskog sela i dovede te na mjesto u okrilju mraka na lokaciju koju su zvali “mrcinište” tj. gdje su prije rata dok je radio kombinat Vupik tu bacali ostaci domaćih životnja, krvnički te ubiju i bace među te životinjske ostatke, prekriju te crnom zemljom s namjerom da ti se tijelo nikad ne nađe i da ti se ni majka, otac, supruga, djeca, prijatelji ne mogu doć pokloniti, zaplakat i upaliti svijeću a sve kako bi prekrili svoj zločin.To ne može napraviti čovjek koji ima srce, koji ima dušu već samo čudovište... Posjetili smo i obližnji hangar u kojem je danas Spomen dom, upisali smo se u knjigu gostiju i ušli u taj mračni prostor čiji je pod napravljen od čahura raznih kalibara, a zidovi su prekriveni slikama i imenima stradalih ljudi, čija se slika naizmjenice gase i pale simbolizirajući početak i kraj njihova života. U sredini je jedna spiralna rupa po kojoj putuju imena svih stradalih, a na stropu su 261 lampica s istom simbolikom. Vodič muzeja nam je opisao strahote zarobljenika i kako su ih tukli do iznemoglosti, iživljavali se na mladićima i starcima sa svime što im je došlo pod ruku. Jeza te prođe cijelim tijelom samo kad zamisliš da te u tom mraku, taj nemilosrdni četnik mlati dok mu se ruka ne umori...užas. Nakon toga smo posjetili Memorijalno groblje i potom otišli na trpinjsku cestu u Spomen dom branitelja Vukovara ispred koje je postavljen tenk T-84 i bista Blage Zadre. U spomen domu smo vidjeli fotografije i razne video isječke o stradanjima toga grada i oružje koje je korišteno u obrani. Kolika samo hrabrost treba da se suprostaviš toj nadolazećoj koloni tih čeličnih grdosija razorne moći? Ti su časni, hrabri ljudi imali srce, a kad te srce vodi e onda si najjači i branili su sve ono što im je sveto i drago: svoju obitelj, svoju domovinu,svoju vjeru, svoj Vukovar. S tog mjesta nastavili smo Trpinjskom cestom (zovu je još i groblje tenkova) prema Osijeku. U Osijeku smo posjetili stari dio grada, Tvrđu koja je imala značaju povijesnu ulogu, sam centar grada i katedralu. Nakon toga uputili smo se prema Baranji i mjestu Batina. Iskreno nismo znali ni gdje je to i što to točno idemo vidjeti. U Batini nas je dočekao monumentalni spomenik bitke iz 2.svjetskog rata s kojeg se pruža pogled preko Dunava na Srbiju i Mađarsku. U jednom trenutku pipadnik veterana 4. brigade predstavio nam je ljude iz 3. GBR koji su s nama bili u autobusu od kada smo pošli iz Osijeka. Zamolio je njihovog predsjednika udruge Sašu Malčića da ispriča ukratko kako se odvijala jedna akcija u kojoj je trebao biti srušen most preko Dunava kako bi se mogao izvršiti napad na agresora i istjerat ga iz Baranje. Ta akcija je posebna po tome što je jedina akcija u Domovinskom ratu gdje su pripadnici HV boravili na teritoriju Srbije. Ostali smo zapanjeni slušajući Šašu i njegove suborce, kakva hrabrost leži u tim ljudima pitaš se....Kad smo ušli u autobus još uvijek nam je zvonila Sašina priča u ušima. Krenuli smo za Bilje i promatrali sve te ljude oko sebe i onda shvatiš možda najvažniju stvar, a to je da smo cijelo vrijeme krenuvši iz Metkovića mi u društvu HEROJA. Tada shvatiš da heroji nisu maskirani likovi iz stripova i filmova koje si gledao kao dijete i s godinama se uvjerio da ne postoje, nego da su to svi ti jednostavni, obični ljudi koje i ne primjećujemo na ulici. Naši očevi,stričevi, susjedi prijatelji, poznanici, svo oni koji branili ovu našu Domovinu, e to su Vam svitu pravi pravcati heroji. Heroji koji još i dan danas s toliko radosti pruže jedan drugome ruku, pomažu jedan drugome, sjete se tih starih dana ponosa i slave, druže se i smiju. Da u tim na oko običnim ljudima krije se i čast i odanost i ogromna doza hrabrosti, ti se ljudi nikad ne žale, ali imaju samo jednu manu, a to je da nama mladima vrlo malo, usudio bi se reći nikako ne pričaju o događajima u ratu. Sad se pitate kako to može biti mana? E pa samo ti ljudi znaju pravu istinu o Domovinskom ratu i svim događanjima u njemu, samo oni pričajući nama koji smo u to vrijeme bili djeca, mogu sačuvati isitnu od zaborava. Odu li sve te priče s tim herojima, vrlo lako će ih prekrit zaborav......Tada se zaista osjećaš počašćen što si sa svim tim ljudima- HEROJIMA posjetio sva ta mjesta i zaista nam je bila čast. U Bilju smo se smjestili i bili na večeri koju su nam pripremali veterani 3. gardijske brigade. Tu smo se malo družili.Ujutro nastavljamo put za Vukovar gdje smo zatekli rijeke i rijeke ljudi koji se sljevaju prema bolnici. Našli smo se u toj gužvi, ljudi su nas pozdravljali, propitivali nas od kud smo, što predstavljamo, fotografirali se s nama . Zatim smo se u jednom trenutku priključili povijesnim postrojbama koje su koračale prema čelu kolone. Došavši na to mjesto kolona se polako formirala i krenuli smo. Koračali smo u tišini razmišljajući o svemu što smo vijedli i čuli dan prije, svakim našim korakom odavali smo počast svima koji su bili u Vukovaru tih stravičnih dana. Kolona je bila dostojanstvena i ponosna. Po završetku krenuli smo prema vojani gdje smo obišli muzej naoružanja i sreli naše mještane i prijatelje iz Udruge mladih Vid, malo se družili i polako krenuli prema Metkoviću. Želja stijelaca je napokon ispunjena, grad heroj je posjećen. Ovim putem iskreno se zahvaljujemo Udruzi veterana 4. Gardijske brigade što su nam pružili mogućnost da sve ovo vidimo, čujemo i doživimo. Isto tako iskreno se zahvaljujemo i veteranima 3. Gardijske brigade na njihovu domaćinstvu. HVALA VAM. |
