Domagojevi strijelci u Vukovaru
17.-18.studenog 2013. godine
>>> 35 foto
Još prije godinu dana
Domagojevi strijelci su na jednom druženju izrazili veliku želju
otići u Vukovar i pokloniti se svim HEROJIMA. Pri tom ne misleći
samo na one koje danas prekriva crna zemlja i nadgrobni spomenik,
već svakom branitelju toga grada, svakoj napaćenoj ženi, svakom
rođenom djetetu u razorenoj bolnici, svakoj baki i djedu koji su
uplakani napuštali svoja ognjišta i gledali kako gore. Ukratko
htjeli smo se pokloniti svakome tko je proživljavao strahote
Vukovara. U zadnje vrijeme ostvarili smo jako dobru suradnju s
Udrugom veterana 4. Gardijske brigade s čijim smo članovima krenuli
za Vukovar 16.11.2013 u večernjim satima. Sam put je protekao u
najboljem redu i već u jutarnjim satima bili smo u Vukovaru. Otišli
smo do kamenog križa pored Dunava na kojem se ističe Hrvatski pleter
i koji kao simbol patnje i žrtve podsjeća na te godine rata kada je
taj grad i ti ljudi najviše patili i krvarili. Tu smo zapalili
svijeće. Potom smo krenuli prema bolnici gdje smo upoznali vodiča i
pripadnike Udruge veterana 3. Gardijske brigade “Kune” koji su se
družili s nama cijeli dan.
Nažalost zbog gužve
nismo mogli ući u muzej u podrumu bolnice da se bar malo uspije
predočiti u kakvim je uvjetima radila bolnica i što su sve
doživljavali u tim ratnim danima. Kada nam je vodič ispričao samo
nekoliko ratnih situacija kao kad je avionska bomba tzv. “krmača”
probila nekoliko katova i pala na krevet srpskog vojnika koji se tu
liječio i nije eksplodirala ili novorođenu dječicu bez inkubatora
poslaganu na bolnički krevet pokrivenu dekicom ili tako detaljan
vođen dnevnik o aktivnostima bolnice svakoga dana, znalo se je točno
tko se operirao, tko je došao, tko je otišao, u svakom trenutku znao
se točan broj pacijenata u bolnici. Kad čuješ sve to i pokušaš
predočiti sebi tu situaciju shvatiš koliko je samo hrabrosti bilo u
cijelom medicinskom osoblju, počevši od medinciskih sestara, preko
doktora, kirurga pa do ravnateljice bolnice. Ma koliko se samo
napora uložilo da bolnica do zadnjega dana funkcionira i obavlja
svoju dužnost, koliko samo neprospavanih noći svih tih ljudi? Poslje
toga krenuli smo putem prema Ovčari. Vodič nam je putem pričao i
pokazivao mnoge ljepote te slavonske ravnice, pričao nam o dalekoj
povijesti počevši od Vučedola pa sve do Domovinskog rata.
Došavši na mjesto
masovne grobnice gdje je pogubljeno 200 osoba (od 261 koji su
odvedeni iz bolnice) slušali smo vodiča i njegovu priču o tom
užasnom događaju. Zapalili smo svijeće i tiho se pomolili. I onda
pokušaš na tren staviti sebe u sve to, pokušaš se zamisliti u
traktorskoj prikolici koju vozi tvoj možda i poznanik iz obližnjeg
srpskog sela i dovede te na mjesto u okrilju mraka na lokaciju koju
su zvali “mrcinište” tj. gdje su prije rata dok je radio kombinat
Vupik tu bacali ostaci domaćih životnja, krvnički te ubiju i bace
među te životinjske ostatke, prekriju te crnom zemljom s namjerom da
ti se tijelo nikad ne nađe i da ti se ni majka, otac, supruga, djeca,
prijatelji ne mogu doć pokloniti, zaplakat i upaliti svijeću a sve
kako bi prekrili svoj zločin.To ne može napraviti čovjek koji ima
srce, koji ima dušu već samo čudovište... Posjetili smo i obližnji
hangar u kojem je danas Spomen dom, upisali smo se u knjigu gostiju
i ušli u taj mračni prostor čiji je pod napravljen od čahura raznih
kalibara, a zidovi su prekriveni slikama i imenima stradalih ljudi,
čija se slika naizmjenice gase i pale simbolizirajući početak i
kraj njihova života. U sredini je jedna spiralna rupa po kojoj
putuju imena svih stradalih, a na stropu su 261 lampica s istom
simbolikom. Vodič muzeja nam je opisao strahote zarobljenika i kako
su ih tukli do iznemoglosti, iživljavali se na mladićima i starcima
sa svime što im je došlo pod ruku. Jeza te prođe cijelim tijelom
samo kad zamisliš da te u tom mraku, taj nemilosrdni četnik mlati
dok mu se ruka ne umori...užas. Nakon toga smo posjetili
Memorijalno groblje i potom otišli na trpinjsku cestu u Spomen dom
branitelja Vukovara ispred koje je postavljen tenk T-84 i bista
Blage Zadre.
U spomen domu smo
vidjeli fotografije i razne video isječke o stradanjima toga grada i
oružje koje je korišteno u obrani. Kolika samo hrabrost treba da se
suprostaviš toj nadolazećoj koloni tih čeličnih grdosija razorne
moći? Ti su časni, hrabri ljudi imali srce, a kad te srce vodi e
onda si najjači i branili su sve ono što im je sveto i drago: svoju
obitelj, svoju domovinu,svoju vjeru, svoj Vukovar. S tog mjesta
nastavili smo Trpinjskom cestom (zovu je još i groblje tenkova)
prema Osijeku. U Osijeku smo posjetili stari dio grada, Tvrđu koja
je imala značaju povijesnu ulogu, sam centar grada i katedralu.
Nakon toga uputili smo se prema Baranji i mjestu Batina. Iskreno
nismo znali ni gdje je to i što to točno idemo vidjeti. U Batini nas
je dočekao monumentalni spomenik bitke iz 2.svjetskog rata s kojeg
se pruža pogled preko Dunava na Srbiju i Mađarsku. U jednom trenutku
pipadnik veterana 4. brigade predstavio nam je ljude iz 3. GBR koji
su s nama bili u autobusu od kada smo pošli iz Osijeka. Zamolio je
njihovog predsjednika udruge Sašu Malčića da ispriča ukratko kako se
odvijala jedna akcija u kojoj je trebao biti srušen most preko
Dunava kako bi se mogao izvršiti napad na agresora i istjerat ga iz
Baranje. Ta akcija je posebna po tome što je jedina akcija u
Domovinskom ratu gdje su pripadnici HV boravili na teritoriju Srbije.
Ostali smo zapanjeni slušajući Šašu i njegove suborce, kakva
hrabrost leži u tim ljudima pitaš se....Kad smo ušli u autobus još
uvijek nam je zvonila Sašina priča u ušima.
Krenuli smo za Bilje i
promatrali sve te ljude oko sebe i onda shvatiš možda najvažniju
stvar, a to je da smo cijelo vrijeme krenuvši iz Metkovića mi u
društvu HEROJA. Tada shvatiš da heroji nisu maskirani likovi iz
stripova i filmova koje si gledao kao dijete i s godinama se uvjerio
da ne postoje, nego da su to svi ti jednostavni, obični ljudi koje i
ne primjećujemo na ulici. Naši očevi,stričevi, susjedi prijatelji,
poznanici, svo oni koji branili ovu našu Domovinu, e to su Vam svitu
pravi pravcati heroji. Heroji koji još i dan danas s toliko radosti
pruže jedan drugome ruku, pomažu jedan drugome, sjete se tih starih
dana ponosa i slave, druže se i smiju. Da u tim na oko običnim
ljudima krije se i čast i odanost i ogromna doza hrabrosti, ti se
ljudi nikad ne žale, ali imaju samo jednu manu, a to je da nama
mladima vrlo malo, usudio bi se reći nikako ne pričaju o događajima
u ratu. Sad se pitate kako to može biti mana? E pa samo ti ljudi
znaju pravu istinu o Domovinskom ratu i svim događanjima u njemu,
samo oni pričajući nama koji smo u to vrijeme bili djeca, mogu
sačuvati isitnu od zaborava. Odu li sve te priče s tim herojima,
vrlo lako će ih prekrit zaborav......Tada se zaista osjećaš počašćen
što si sa svim tim ljudima- HEROJIMA posjetio sva ta mjesta i zaista
nam je bila čast.
U Bilju smo se
smjestili i bili na večeri koju su nam pripremali veterani 3.
gardijske brigade. Tu smo se malo družili.Ujutro nastavljamo put za
Vukovar gdje smo zatekli rijeke i rijeke ljudi koji se sljevaju
prema bolnici. Našli smo se u toj gužvi, ljudi su nas pozdravljali,
propitivali nas od kud smo, što predstavljamo, fotografirali se s
nama . Zatim smo se u jednom trenutku priključili povijesnim
postrojbama koje su koračale prema čelu kolone. Došavši na to mjesto
kolona se polako formirala i krenuli smo. Koračali smo u tišini
razmišljajući o svemu što smo vijedli i čuli dan prije, svakim našim
korakom odavali smo počast svima koji su bili u Vukovaru tih
stravičnih dana. Kolona je bila dostojanstvena i ponosna. Po
završetku krenuli smo prema vojani gdje smo obišli muzej naoružanja
i sreli naše mještane i prijatelje iz Udruge mladih Vid, malo se
družili i polako krenuli prema Metkoviću.
Želja stijelaca je
napokon ispunjena, grad heroj je posjećen.
Ovim putem iskreno se
zahvaljujemo Udruzi veterana 4. Gardijske brigade što su nam
pružili mogućnost da sve ovo vidimo, čujemo i doživimo. Isto tako
iskreno se zahvaljujemo i veteranima 3. Gardijske brigade na
njihovu domaćinstvu.
HVALA VAM.
|