>>> FOTO 

  MIMOHOD  U ČAST 20 GODINA OD

VOJNO – REDARSTVENE OPERACIJE „ OLUJA“

>>> 11 fotografija ovdje

prvi dojmovi...

Domagojevi strijelci prije nekoliko mjeseci dobili su poziv od Glavnog stožera oružanih snaga za mimohod u Zagrebu. Sam poziv nas je iznenadio, jer mi još uvijek gradimo ovu postrojbu i pokušavamo je „staviti na noge“, tako da smo svjesni kako nismo još uvijek poznati široj javnosti. U svakom slučaju dobiti poziv za takav jedan događaj za nas je značilo veliku čast i ponos. I tako je sve krenulo. Danima sam bio u kontaktu s glavnim koordinatorom za povijesne postrojbe Gospodinom Ninom Stančićem – Vidračom, kako bi dogovorili naš dolazak i kako bi nas uputio u plan i program  samog mimohoda. Momci su krenuli prema Zagrebu 1.8. 2015  iz Metkovića organiziranim prijevozom, a ja sam im se pridružio u nedjelju ujutro kako bi bili kompletni za generalnu probu. Ovim putem se moram zahvalit  Mariu Vukušiću i Tomislavovoj straži iz Splita što nam je posudila mačeve i gospodinu Damiru Žuri  (KLIŠKI USKOCI) koji mi je ustupio jedno mjesto u kombiju kojim su putovali za Zagreb.

Na sastanku zapovjednika povijesnih postrojbi iznenadila me odluka da mi kao postrojba predvodimo pješadijski postroj povijesnih postrojbi. Bio sam svjestan da su neke druge postrojbe svojom obukom jako dobro ustrojene tako da sam ponudio naše prvo mjesto u postroju, no zapovijed je ostala ne promijenjena da se postrojbe slažu abecednim redom. Proba je već počela na tartan stazi vojnog učilišta gdje se uvježbavao korak, potom smo konvojem autobusa uz pratnju vojne policije premješteni u vojarnu „Croatia“ gdje  se skupio cijeli pješački dio mimohoda, pa smo u još većem konvoju od 24 autobusa krenuli dogovorenom rutom prema trasi mimohoda. Dok smo se vozili sreli smo mehanizirani dio mimohoda koji se  kretao prema trasi. Ostali smo zadivljeni svom opremom i vojnim vozilima, svom tom silnom mehanizacijom koja je bila savršeno posložena i dotjerana. Na samoj trasi  u civilnoj odjeći odradili smo probu i posljednje dogovore za postrojavanje. Tada se dogodila jedna divna scena: sve povijesne postrojbe i vojska postrojene sa obe strane trase, a kroz sredinu kretala se velika Hrvatska zastava koju su nosili kadeti Hrvatske vojske. Ta mladost, ta budućnost Hrvatskih oružanih snaga vojničkim korakom prolazila je kroz sredinu, a postrojene postrojbe  su pozdravljale i  njih i zastavu. Odore smo obukli u koncertnoj dvorani „ Vatrsolav Lisinki“ i  vratili se na trasu odraditi generalnu probu. Mimohod onako na prvi pogled izgleda kao neka lagana stvar gdje samo trebaš hodati ili voziti. Varaju se svi koji misle da je tako. Kad si dio toga kada vidiš na koliko se detalja pazi, kolika je samo ta vojska ljudi koja brižno i odgovorno brine o svemu. Kada vidite  koliko se toga mora uskladiti shvatite koliko je to zapravo događaj.

Iako je ponedjeljak bio rezerviran kao slobodan dan, mnoge su postrojbe otišle kućama, a strijelci su i ujutro i navečer na tartan stazi uvježbavali korak pripremajući se za mimohod. Moram spomenuti  Gardu Hrvatskog sokola Osječko – Baranjske županije iz Osijeka.  Te momke smo upoznali još u Vukovaru kad smo rame uz rame koračali prema memorijalnom groblju. I tada i sada divimo se njihovoj disciplini, njihovom ustroju.  Njihovom zapovjedniku Goranu Đapiću  i predsjedniku Miroslavu Čakaliću i cijeloj Gardi u ime cijele postrojbe želim iskazati veliku zahvalnost za svaki dobronamjerni savjet, za svako odgovoreno pitanje, za svaku pomoć, za svaki pokazani korak. Goran Đapić je našao vremena i strpljenja sa svojim momcima da nam pokaže kako bi to trebalo izgledat na mimohodu i da nas nauči i pripremi za mimohod. Još jednom veliko HVALA.

Došao je dan mimohoda. Momci su već u 7 i 30 sati bili na tartan stazi, ispratili podizanje zastave i još jednom odradili probe. Dogovorile su se zadnje sitnice na sastanku zapovjednika i poslije ručka krenulo se prema trasi već poznatom rutom. Obukli smo se izašli na trasu i onda postaneš svjestan da je počelo…. Lagana nervoza grmi negdje u tebi, adrenalin ti se uvuče u krv koja kao da uzavre u tim trenucima, sunce i asfalt te prži, znoj ti se cijedi niz lice a mi stojimo u stroju očekujući početak programa. U tim trenucima si ponosan i ništa ti nije teško. Koncentriran si na sve ono što si uvježbavao i samo čekaš početak. Poslije himne i minute šutnje kolona moćne, silne, disciplinirane, moderne, ponosne vojske dugoj nekoliko kilometara krenula je uz koračnicu.  Tisuće i tisuće ljudi, što od sreće uplakanih odraslih do malene razdragane, ushićene djece  za zastavicama u rukama, mašu , kliču, plješću, pozdravljaju svakog sudionika mimohoda.

Strijelci su u tim trenucima bili na razini da izvrše sve ono što im je povjereno. Svaki roditelj tih momaka, cijelo naše malo mjesto, usudim se reći i cijela Neretva može se ponositi tim momcima. Bez obzira na njihove mlade godine oni su bili svjesni da nisu tu kako bi bili viđeni, kako bi ih netko fotografirao, kako bi bili a tv-u ili po raznim portalima. Oni su bili dio svega ovoga kako bi probudili sjećanje na te dane ponosa i slave, kako bi odali počast i izrazili  zahvalnost svakom branitelju, svakom poginulom u ratu bio on civil ili vojnik, oni su bili tu u čast svih onih koji su stvarali neovisnu  Republiku Hrvatsku.  Mi smo svjesni da mi nismo profesionalno uvježbana postrojba i svjesni smo da je pred nama još mnogo mukotrpnog rada. Ali kad vidiš da ti mladi momci imaju volje i želje radit na svojoj disciplini, kada vidiš da se trude biti bolji, da vježbaju satima i po suncu i po mraku samo da bi izvršili zadaću koja im povjerena, budeš ponosan što si u tim trenucima sa njima. Ja im ovim putem čestitam. Ako me pitate kako znam da su bili na razini zadatka? Pa po završetku mimohoda kada ti prilaze kolege iz ostalih povijesnih postrojbi pružaju ti ruku, potapšaju te po ramenu i kažu : „ čestitam momci,  svaka čast momci“. Kada ti prilaze ljudi u uniformama raznih činova, ljudi iz organizacije, ljudi iz orkestra, pjevači, voditelji i čestitaju ti onda znaš da si izvršio svoj zadaću. Kada je sve završilo zvao me i naš sumještanin Josip Boras – Jopa koji je sudjelovao u mimohodu, a momci su sreli svog kolegu Medića iz srednjoškolskih dana iz Metkovića koji je bio dio kadeta u stroju. Lipo je bilo vidjet da je nekolicina momaka iz našeg Neretvanskog kraja sudjelovala u mimohodu

Za one koji ne znaju sljedeće godine  u Veljači biti će deset godina da su se strijelci okupili po prvi puta. Tada mladi srednjoškolci – studenti svaki u svom „ filmu“ i nisu bili svjesni što stvaraju. Neki su nas napustili, neki su nam se priključili i kroz sve te godine trudimo se odvajajući svoje slobodno vrijeme kako bi gradili ovu postrojbu. Jedan poziv na tako veliki događaj dođe ti kao nagrada i onda ne žališ ni sekunde uloženog truda i vremena, zaboraviš svako prozivanje i ismijavanje i budeš ponosan što si stvarano i stvaraš jednu takvu postrojbu i što si bio dio ovog velikog događaja. Svjesni smo da postoje puno veći i važniji problemi od problema jedne male udruge i svjesni smo da neće svijet stat niti će mnogi ljudi žalit ako se ova udruga ugasi. Ali nadam se da će se naći ljudi da nam pomognu da riješimo neke financijske probleme koje vučemo godinama za sobom, jer nemaš srca doći i tražiti novac kada  znaš da mnogi ljudi ostaju bez posla, da mnogi završe na ulici kopajući po smeću.

I zadnje retke ovog teksta želim posvetit jednom čovjeku koji je bio zadužen za koordinaciju svih povijesnih postrojbi za mimohod. To je Nino Stančić – Vidrač. Čovjek je doslovno nekoliko mjeseci posvetio sebe cijeloga samo na mimohod. Mogli ste ga vidjeti samo kako trče od obveze do obveze, kako se na trasi trudi da sve bude u savršenom redu. Za svakog je imao vremena da ga sasluša, mobiteli su mi danima zvonili, svaki problem svaku obavezu je izvršavao sam i satima, danima je slušao probleme i rješavao ih bez ikakvog prigovaranja sa ogromnom dozom strpljenja. Kada vidiš da netko bez namjere da se eksponira, onako u sjeni sa velikom voljom, željom i trudom dade cijelog sebe u organizaciju jednog takvog velikog i značajnog događaja, ta osoba zaslužuje poštovanje. Pa Nino strijelcima je čast što su surađivali s tobom, imaš naš naklon, imaš naše poštovanje, imaš našu zahvalnost. Svaka čast i u ime postrojbe ja ti čestitam na odrađenom poslu.

 

Ivan Marušić

 

(zadnja slika foto Ante Šprlje)